Između Dejtona i budućnosti; Trebaju li probosanske snage tražiti ukidanje entiteta?
Više od tri decenije nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma Bosna i Hercegovina i dalje se nalazi u stanju permanentne političke krize. Umjesto postepenog jačanja državnih institucija i konsolidacije političkog sistema, svjedočimo kontinuiranim pokušajima osporavanja državnosti Bosne i Hercegovine, slabljenja njenih institucija i redefiniranja ustavnog poretka uspostavljenog u Daytonu.
U tom procesu ključnu ulogu imaju politički akteri koji dominantno predstavljaju srpsko i hrvatsko biračko tijelo – SNSD i HDZ BiH – uz otvorenu ili prikrivenu podršku političkih centara moći iz Beograda i Zagreba. Njihove politike, iako različite u metodama, imaju zajednički cilj: redefiniranje Bosne i Hercegovine kao slabe, decentralizirane i funkcionalno ograničene države.
SNSD predvođen Miloradom Dodikom godinama vodi politiku sistematskog osporavanja državnih institucija. Od negiranja nadležnosti državnih organa, preko pokušaja preuzimanja državne imovine na nivo entiteta Republika Srpska, do otvorenih zahtjeva za ukidanje institucije visokog predstavnika i marginalizaciju Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ova politika predstavlja direktan izazov dejtonskom ustavnom poretku. Dodikova strategija nije usmjerena ka reformi Bosne i Hercegovine, već ka postepenom povećavanju autonomije Republike Srpske do tačke u kojoj bi državne institucije postale tek formalni okvir bez stvarne moći.
S druge strane, HDZ BiH godinama insistira na izmjenama izbornog sistema pod obrazloženjem zaštite prava hrvatskog naroda. Ključni zahtjev odnosi se na stvaranje posebne hrvatske izborne jedinice, odnosno mehanizama koji bi garantovali da političke predstavnike Hrvata biraju isključivo birači koji se nacionalno izjašnjavaju kao Hrvati. Kritičari ovakve politike upozoravaju da bi takav model predstavljao uvod u daljnju teritorijalnu i političku etnizaciju Bosne i Hercegovine, a dugoročno i korak prema formiranju trećeg entiteta.
Uprkos ovim izazovima, probosanske političke snage tokom posljednjih trideset godina uglavnom su nastupale defanzivno. Njihova politička strategija najčešće se svodila na ponavljanje nespornih principa poput zaštite suvereniteta, teritorijalnog integriteta i međunarodno priznatih granica Bosne i Hercegovine. Iako su ti principi temeljni i neupitni, postavlja se pitanje da li su oni sami po sebi dovoljni kao odgovor na koordinirane političke projekte koji imaju za cilj transformaciju ili slabljenje države.
Dosadašnje iskustvo pokazuje da Sarajevo nije uspijevalo nametnuti vlastitu političku agendu, već je uglavnom reagovalo na inicijative koje su dolazile iz Banje Luke i Mostara. Takav pristup stvorio je situaciju u kojoj probosanska politika često djeluje kao čuvar postojećeg stanja, dok njeni politički protivnici nastupaju sa jasno definisanim i ambicioznim političkim ciljevima.
Zbog toga se sve češće postavlja pitanje da li je došlo vrijeme za redefiniranje državotvorne strategije. Umjesto isključivo odbrambenog pristupa, dio političke javnosti smatra da bi probosanske snage trebale artikulisati vlastitu viziju ustavne transformacije zemlje. U tom kontekstu pojavljuju se prijedlozi o ukidanju entitetskog uređenja i uspostavljanju funkcionalnije federalne strukture zasnovane na regionalnom ili kantonalnom principu.
Zagovornici takvog modela podsjećaju da je Republika Srpska nastala u kontekstu rata obilježenog masovnim zločinima, etničkim čišćenjem i genocidom nad Bošnjacima, što je potvrđeno i presudama međunarodnih sudova. Prema njihovom mišljenju, dugoročna stabilnost Bosne i Hercegovine nije moguća sve dok politički sistem počiva na teritorijalnim jedinicama koje su rezultat ratnih okolnosti i etničke homogenizacije stanovništva.
Model federalizacije cijele države po kantonalnom ili regionalnom principu, prema toj logici, mogao bi omogućiti ravnopravniji odnos svih građana i naroda, smanjiti etničke blokade i osnažiti centralne državne institucije. Takva reforma predstavljala bi radikalan zaokret u odnosu na postojeći ustavni okvir, ali bi istovremeno otvorila prostor za ozbiljnu raspravu o tome kakvu Bosnu i Hercegovinu želimo u narednim decenijama.
Naravno, realizacija ovakvih ideja suočila bi se s brojnim političkim i međunarodnim preprekama. Dejtonski sporazum i dalje predstavlja osnovu ustavnog poretka, a svaka ozbiljnija reforma zahtijevala bi širok politički konsenzus koji trenutno ne postoji. Međutim, činjenica da je određeni cilj teško ostvariv ne znači da o njemu ne treba razgovarati niti ga politički artikulisati.
Ključno pitanje za probosanske političke aktere danas nije samo kako odbraniti postojeću Bosnu i Hercegovinu, već i kakvu Bosnu i Hercegovinu žele graditi u budućnosti. Bez jasne državotvorne vizije, politička borba će se i dalje svoditi na reagovanje na poteze drugih aktera. Nasuprot tome, artikulisanje vlastitog političkog projekta moglo bi predstavljati prvi korak ka vraćanju političke inicijative i otvaranju nove faze borbe za funkcionalnu, demokratsku i održivu bosa
nskohercegovačku državu.