Zadnji ekser u kovčegu zvanom „bratstvo i jedinstvo“

Smrt presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića otvorila je pitanje koje je u Bosni i Hercegovini desetljećima potiskivano, relativizirano ili odgađano za neko „bolje vrijeme“: postoji li uopće zajednička politička i društvena budućnost ukoliko značajan dio društva nije spreman suočiti se sa zločinima počinjenim u njegovo ime?

Reakcije koje su uslijedile nakon Mladićeve smrti za mnoge u Sarajevu nisu bile samo šokantne. One su predstavljale još jedan bolan podsjetnik da se proces suočavanja s prošlošću u Bosni i Hercegovini nije odvijao približno onako kako su mnogi očekivali nakon završetka rata.

Dio sarajevske javnosti ostao je zatečen prizorima glorifikacije čovjeka koji je pred međunarodnim sudom pravosnažno osuđen za najteže ratne zločine, uključujući genocid u Srebrenici. Posebno je problematično kada takve reakcije ne dolaze samo od marginalnih grupa, nego kada se sličan odnos prema ratnoj prošlosti može pronaći i u dijelu političkog i institucionalnog života Srbije i Republike Srpske.

Upravo tu završava mit o tome da će vrijeme samo po sebi izliječiti posljedice rata.

Društvo koje nije završilo proces suočavanja

Jedna od najvećih zabluda postratne Bosne i Hercegovine jeste pretpostavka da će generacijska smjena automatski dovesti do pomirenja. Kao da će nova generacija, oslobođena direktnog ratnog iskustva, jednostavno odbaciti nacionalističke mitove svojih roditelja i izgraditi normalnije odnose.

Ali vrijeme samo po sebi ne proizvodi katarzu.

Za katarzu je potrebno suočavanje sa činjenicama, priznanje odgovornosti, distanciranje od zločinaca i izgradnja društvenog konsenzusa da određene vrijednosti nisu prihvatljive bez obzira na nacionalnu pripadnost počinioca.

Ukoliko se ratni zločinac pretvara u heroja, žrtva u krivca, a presuda međunarodnog suda u predmet političkog spora, tada vrijeme ne liječi društvo. Ono samo omogućava da se stari mitovi prenesu na novu generaciju.

Zbog toga je mnogo važnije od same smrti Ratka Mladića pitanje šta njegovo nasljeđe danas predstavlja.

Jer Mladić nije bio samo pojedinac. On je bio vojni komandant jedne političke i vojne strukture. Njegova biografija ne može se odvojiti od politike koja je dovela do opsade Sarajeva, masovnih progona, etničkog čišćenja i genocida u Srebrenici.

Zato način na koji jedno društvo reaguje na njegovu smrt govori mnogo više o tom društvu nego o samom Mladiću.

Problem nije samo Mladić, već politička kultura koja ga proizvodi kao simbol

Problem nastaje kada društvo nije sposobno napraviti jasnu razliku između nacionalnog identiteta i zločina počinjenih u ime tog identiteta.

Srpsko društvo, kao i svako drugo postkonfliktno društvo, ima pravo na vlastiti nacionalni identitet, historijsko pamćenje i političke interese. Ali nijedan od tih elemenata ne zahtijeva odbranu ili glorifikaciju ratnih zločinaca.

Naprotiv, zrelo društvo mora biti sposobno reći: „To je učinjeno u naše ime, ali to nije nešto što prihvatamo kao vrijednost.“

Upravo ta rečenica predstavlja granicu između patriotizma i nacionalističke mitologije.

Kada izostane takva distinkcija, ratni komandanti postaju simboli nacionalnog ponosa, presude se predstavljaju kao politička zavjera, a žrtve postaju prepreka izgradnji „normalnih odnosa“.

I tada se otvara začarani krug u kojem svaka nova generacija nasljeđuje ne samo sjećanje na rat, nego i neriješeni odnos prema njegovim uzrocima i posljedicama.

Šta zapravo znači „suživot“?

Bošnjaci se već tri decenije pozivaju na suživot. I to je, historijski i politički gledano, razumljivo.

Bosna i Hercegovina nema alternativu životu različitih naroda jednih pored drugih. Geografija se ne može promijeniti, a prošlost se ne može izbrisati.

Ali suživot ne znači kolektivnu amneziju.

Suživot nije zahtjev da žrtva prestane govoriti o zločinu kako bi se počinilac osjećao ugodnije. Suživot također nije prihvatanje teze da su sve strane „jednako krive“ samo zato što je takva interpretacija politički komotnija.

Pravi suživot može postojati samo na osnovu minimuma zajedničkih vrijednosti.

Među njima mora biti i neprikosnoveno odbacivanje genocida, etničkog čišćenja i ratnih zločina.

Bez toga se ne gradi pomirenje. Gradi se samo novi modus vivendi – privremeni dogovor da se o najvažnijim pitanjima ne govori.

A to nije mir.

To je zamrznuti konflikt.

Srbija i pitanje političke odgovornosti

Posebno mjesto u ovoj priči zauzima Srbija.

Od Srbije se ne traži da se odrekne srpskog identiteta, svojih nacionalnih interesa ili prava da njeguje vlastito historijsko sjećanje.

Ali država koja želi biti dio evropskog političkog prostora mora biti sposobna jasno se distancirati od ljudi koji su pravosnažno osuđeni za najteže međunarodne zločine.

To nije pitanje bošnjačkog ili srpskog nacionalizma.

To je pitanje civilizacijskog minimuma.

Evropska unija se pritom nalazi pred vlastitim testom vjerodostojnosti. Ako se evropske vrijednosti svode na deklaracije, dok se ozbiljne posljedice za veličanje ratnih zločinaca nikada ne materijaliziraju, onda se šalje poruka da je evropska politika spremna tolerirati gotovo sve kada iza toga stoji dovoljno snažan geopolitički interes.

Upravo zato reakcija Evropske unije ne bi trebala biti samo simbolična.

Ali ni pritisak izvana ne može riješiti problem koji prvenstveno mora biti riješen unutar samih društava.

Brisel može uslovljavati, kažnjavati, pregovarati i pritiskati. Ne može natjerati jedno društvo da iskreno prihvati tuđu patnju kao vlastiti moralni problem.

Kraj jedne iluzije

Možda je najveća greška bošnjačke politike posljednjih trideset godina bila što je pojam „suživota“ često tretirala kao cilj sam po sebi.

Suživot nije cilj.

Suživot je posljedica.

On nastaje kada različite zajednice prihvate određena pravila igre: teritorijalni integritet države, političku jednakost građana, pravo na različit identitet, ali i univerzalnu osudu zločina.

Ako jedna strana od druge očekuje da zaboravi vlastite mrtve, dok istovremeno slavi ljude odgovorne za njihovu smrt, onda se ne može govoriti o stvarnom pomirenju.

Može se govoriti samo o političkoj kohabitaciji.

A Bosna i Hercegovina već tri decenije živi upravo takvu kohabitaciju.

Zato pitanje koje se danas mora postaviti u Sarajevu nije: „Kako da konačno živimo zajedno?“

To pitanje je pogrešno postavljeno.

Pravo pitanje glasi:

Pod kojim uslovima možemo živjeti zajedno?**

Odgovor mora biti jasan.

Bez odricanja od genocida.

Bez glorifikacije ratnih zločinaca.

Bez relativizacije žrtava.

Bez političkog nasilja.

Bez negiranja prava drugih da budu ono što jesu.

To nisu maksimalistički bošnjački zahtjevi. To bi trebali biti minimalni standardi svakog demokratskog društva.

Posljednji ekser u kovčeg

„Bratstvo i jedinstvo“ kakvo je postojalo u socijalističkoj Jugoslaviji odavno više ne postoji. Njegov posljednji ekser možda nije zakucan smrću Ratka Mladića, ali način na koji se prema njegovom nasljeđu odnose različiti dijelovi postjugoslavenskog prostora predstavlja još jedan dokaz koliko je malo ostalo od iluzije da će se politički i društveni odnosi jednostavno vratiti na stanje prije 1990-ih.

Bosna i Hercegovina zato ne treba novu verziju bratstva i jedinstva.

Ne treba joj ni nova politika mržnje.

Treba joj realistična politika odnosa sa susjedima.

To znači istovremeno odbaciti i naivnu vjeru da će nacionalizam sam od sebe nestati i opasnu ideju da je sa svim Srbima nemoguće živjeti.

Jer problem nije u tome što je neko Srbin.

Problem nastaje onda kada se zločinac pretvara u heroja samo zato što pripada „našoj“ naciji.

I upravo tu počinje najteži zadatak buduće Bosne i Hercegovine: izgraditi društvo koje će biti spremno živjeti sa svojim susjedima, ali koje više nikada neće biti spremno plaćati cijenu tog suživota šutnjom o vlastitim žrtvama.

Mir bez istine može biti samo pauza između dva sukoba. Pravi mir počinje tek onda kada društvo bude spremno pogledati vlastitu prošlost bez mitova i bez izgovora.**